Autor dječjeg romana uvrštenog u osnovnoškolsku lektiru, Damir Miloš, ispričao nam je kako je  svoj roman napisao u samo tri dana i noći, a inspiraciju je pronašao u radu s gluhom djecom u SUVAG-u, centru za rehabilitaciju slušanja i govora. Oni metodom sinestezije  mogu naučiti govoriti, a po istom principu slijepe osobe mogu naučiti prepoznavati boje. U Bijelom klaunu dječak ne razlikuje boje, a u rješavanju tog problema pomaže mu starac kojeg susreće u šumi.  Knjigu Bijeli klaun često nazivaju hrvatskim Malim princem, a to i ne čudi jer knjiga donosi i puno dublju poruku, govori o jednom dubljem daltonizmu, daltonizmu svakodnevice i površnosti naših reakcija. Miloš je djeci priznao da on baš i nije volio čitati lektiru, ali je i kazao djeci da je pisanje stvar vježbe i da trebaju puno čitati ako žele pisati te da je izgubljeno teško nadoknaditi. Čuli smo ponešto i o jedriličarstvu koje je njegov hobi, kao i o kitovima na bespućima oceana... Školski sat je začas prošao i na kraju susreta smo gospodina Damira obradovali prigodnim poklonom s brojnim sitnicama koje su u sklopu izvannastavnih aktivnosti izradili naši učenici.